italiano
hrvatski
espanol
français deutsch english português

 

OBJAVA

  1. Kaznenopravni sustav kao jedini dozator patnje nije tolerantan. Čak ni nanosenje boli autoru masakra nije korisno za poboljšanje društva: krvi žrtava se dodaje samo jedana patnja više: ona osuđenog serijskog ubojice. Koliko, dakle, može biti ispravno reagirati na zlo zlim čini nam se danas besmislenim, s obzirom da kazna navodi na  ideju zaslužne kazne, nemoguće u laičkoj državi.

  2. Ipak, kultura patnje koja nas već godinama kvari, zbog  straha od postojanja žrtve, izaziva kolektivnu reakciju zazivanja kazne kao cijenu za patnje  protiv onih koji su osudjeni kao autori zločina.Ideja da na zločin treba odgovoriti zločinom, ne dolazi ni u pitanje, vec se uzima kao dogma. Iako, bismo trebali kritički upitati se, što možemo učiniti kako bi se smanjio kriminal, jer zločin je i sam u sebi patnja, bol i zlo.

  3. U modernom društvu, reakcija na kriminal je politički dozvoljena samo ako korisna, tj. ako je u mogućnosti suprostaviti se kriminalu ili minimizirati ponavljanje kriminala: dakle ako reakcija na kriminal može uistinu spriječiti buduće zločine.

  4. S pojavom modernog doba, zapadno društvo je smatralo da lišavanje slobode - to jest, zatvor - ima obje vrline ,umanjuje patnju kaznenopravne reakcije i sposobnost da se zastraši potencijalne prekršitelje zakona, kao i obučavanje već osuđenih da ne ponove delikt.
    Zatvor je bio hvaljen kao briljantan izum napretka svih vremena: jedna konačno demokratska kazna, jer oduzima jedno dobro koji svi ljudi posjeduju i uživaju na jednak nacin i u jednakoj mjeri: osobnu slobodu, kazna koja se može se mjeriti s velikom preciznošću od sekunde na vječnost , kazna ekonomski opravdana, s ciljem socijalnog uključivanja osuđenog.

  5. Ciljevi prevencije nikada nisu ušli u krizu: oni su bili i ostaju na udaljenosti od dva stoljeća još uvijek dostojani i prihvatljivi da budu uporno gonjeni. Ulaz u nerješivu ​​krizu vidjeli su načini kažnjavanja, prije svega, zatvor.
    Na ovoj točci ne treba baš  previše inzistirati, jer to ne zaslužuje: neuspjeh  zatvora odavno jednoglasno i univerzalno priznat.Zatvorska kazna imala je svoju vanjsko obličje i uvjerenje da se njom osigurava preventivna učinkovitost. Vrijeme je pokazalo, bez sumnje,  da smo bili zavedeni. Zatvor je kao ideja propao i njegova  preventivna svrha kažnjavanja.

  6. Podaci za ovaj neuspjeh su pred očima svih onih koji vide istinu i nemaju ideološke predrasude: Zatvor ne samo ne ispunjava  svoju preventivnu misiju , dakle ne proizvodi sigurnost građana protiv kriminala, nego u svojoj funkciji sistematski krši temeljna prava ljudskog dostojanstva zatvorenika i njihovih obitelji.

  7. Porast zatvorenika jasno pokazuje da strah od kazne nije argument koji može smanjiti kriminal: Strah od zatvora nikada neće djelovati kao inhibitor devijantnog ponašanja – kao što nisu bile dosad ni krvne kazne iz povijesti - iz tisuću dobrih razloga: jer je ljudsko djelovanje nije uvijek vođeno razumom, jer uvjerenje da  kazna treba slijediti zločin je samo jedna mogućnost, nikada jedna sigurnost itd.

  8. Zatvorenici vraćeni u društvo i sistem zakonitosti, malobrojni su svugdje unatoč «obrazovne» funkcije zatvora..Vraćanje nezakonitosti u cijelom svijetu gotovo je  više od 70%.Velika većina onih koji se sada nalazi u zatvoru nije  po prvi put, a  neće biti ni posljednji. Ne postoji zemlja u svijetu koja je iznimka od ovog pravila. A čak i u tom pogledu, postoji bogata međunarodna znanstvena literatura koja ne samo opisuje fenomen, nego također i objašnjava zašto zatvor- i najbolji na svijetu - nikad neće moći obrazovati zakonitost  kroz  lišavanje osobne slobode. Stoljetno iskustvo nas uči da su posljedice pritvora suprotne, naime da kazna zatvora «uči» i navodi na kriminal i nasilje.

  9. Zatvor, uvijek i svugdje, krši temeljna prava i ozbiljno narušava ljudsko dostojanstvo zatvorenika.. Svakako: Nisu svi zatvori jednaki u smislu poštivanja prava zatvorenika i zato je pošteno reći da postoje zatvorski sustavi bolji ili lošiji od drugih. No, ne postoji povijesni primjer zatvora koji je sposoban ograničavati patnju lišavanja slobode zatvorenika. Zahtjev za  kaznom koji kroz oduzimanje osobne neophodno dovodi do kršenja drugih temeljnih prava: od  života do fizičkog integriteta; od osjećajnosti do zdravlja, od posla do odgoja, i sl. Zatvor, sve više i više izgleda kao povijesna kazna, više kao kažnjavanje tijela  nego duše.

  10. Reforma kaznenopravnog sistema danas može biti opravdana samo u strategiji smanjenja štete. Možete, ako želite ograničiti kvantitativno zatvorske kazne, možete ako želite da ograničiti patnju u zatvoru. Ali ovo, moramo priznati, je vrijedilo u vrijeme tjelesnog kažnjavanja i mučenja. No, na ovaj način ne pretvara se neuspjeh zatvora u uspjeh. Čak i najbolji zatvor u svojoj  biti je neprihvatljiv. Ako, u skladu s mnogim modernim demokratskim ustavnim sistemima kao talijanskim iz 1947, reakcija na kazneno djelo mora biti poštivanje ljudskog dostojanstva s ciljem socijalnog uključivanja, zatvor – ma koliko reformiran - neće biti zadovoljavajući odgovor na zločin, jer  zatvor neće moći nikad promicati socijalno uključivanje onih koji su počinili zločin, kao što zatvor ne može biti nikako totalno poštivanje ljudskog dostojanstva počinitelja.

  11. Za dugo vremena, a također i od strane progresivnih snaga gajena je nada da će se reformirani zatvor pretvoriti u priliku pedagoškog ulaganja i pomoći onih koji utječu na sistem kaznenog pravosuđa, koji je - uvijek i svugdje - uglavnom pripada svijetu ugroženih i marginaliziranih. Namjera svih i priznanje od svih čvrsto je utemeljeno na istini o pretežitoj prirodi zatvorske klase. Da, to je istina, zatvor, od svog osnutka, je mjesto prisilnog ograničenja siromašnih. Kao što je da u zatvor završavaju uglavnom siromašni.
    Neka bude jasno: da siromašni trebaju biti pomognuti nas uvjerava, kako nas politički ispunjava misija socijalnog uključivanja marginalnih osoba. No, nada i želja za pomoći i omogućavanje socijalne uključenosti ne mogu biti dostatne za ispunjenje socijalne patnje. Dokle god ostajemo u okviru kazne, ne možemo nego biti vezani za  kulturu patnje koja se sastoji u namjernom nanošenju boli kao jedinom načinu za okajanje krivnje. Ovdje se gnijezdi nerješiv paradoks svakog kaznenog reformizma.

  12. Vjerovati i prakticirati danas abolicionizam zatvora je nerealno, kao što je u prošlosti bilo pozivanje na ukidanje mučenja i smrtne kazne. Ništa bitno drukčije: čak i tada rijetki koji su bili protiv, većina im je prigovarala skepticizam, optužujući abolicioniste za neoprostivu naivnost. No, povijest je dala za pravo tim naivnim: država bez smrtne kazne je sigurnija nego društvo puno nasilja; kazneno pravosuđe bez torture garantira utvrđivanje istine više i bolje od prakse svjedočenja iznuđene pod mučenjem.

  13. Osloboditi se nužnosti kazne zatvora zbog nepotrebnosti i okrutnosti kazne ne uključuje odricanje zaštite sigurnosti javnog dobra od kriminala. Štoviše: upravo odreknuvši se zatvora se postiže više sigurnosti od kriminaliteta, s obzirom da je zatvor i sam kriminogeni faktor.
    Društvo bez zatvora je sigurnije, kao što je sigurnije društvo bez smrtne kazne. Ali osloboditi se potrebe u zatvora uključuje nešto važnije nego smanjeje naše nesigurnosti. Znači,osloboditi se načina na koji samo siromašni su uvijek krivci u društvu utemeljenom na društvenoj nejednakosti. Razmislite: je li moguće da su zatvori širom svijeta nastanjeni 90% samo siromašnim ljudima? To ne znači da je "socijalni pritvor" proizvod jake dispozicije za počinjenje kaznenih djela od strane siromašnih. Najbolja znanstvena istraživanja predlažu drugačije objašnjenje: opasani kriminalaci su jednako raspodijeljeni u svim društvenim slojevima, ali kažnjavani i zatvarani su uvijek oni koji uživaju manji «imunitet» od strane zatvorskog sistema, odnosno, oni koji su ekonomski, kulturno i socijalno slabiji. Ovaj način društvene vertikalizacije putem kazne tj putem zatvorskog kaznenog sistema usmjerenog na sve više razlikovanja među ljudima je svakim danom sve više neprihvatljivo.

  14. Za educiranje ljudi na zakonitost i poštivanje pravila potrebno je i da pravila poštuju osobe. Taj očito pedagošku oslonac dovoljan je da obori cijeli kazneni sistem. Zašto smo toliko nesenzibilni i bahati da pretpostavljamo podučavanje i poštivanje pravila kroz dimostraciju izvršenja boli? No, upravo je tako: sve što se tiče pravosudnog sistema se temelji na kazni, i smišljeno,učinjeno i opravdano je zastupanjući i davajući bol. Podsjetimo opet: kazna namjerno nanosi patnje. To nije pogreška ili kolateralni trošak pozitivne akcije koji se nije mogao inače izbjeći. Naime: ne kažnjava se da bi se izbjegla neminovna opasnost već samo da se da bol drugima.
    Ali zašto taj tvrdoglavi sadizam? I postojanost drevnih predrasuda, što vjeruju da "kazna uvijek vrijedi " biti nametnuta, da je bol je vrsta spasonosnog lijeka. Ne samo korisan lijek za osuđenika, nego i više za nas. To je kultura vješala koje se moramo osloboditi.

  15. Stoga je potrebno u potpunosti promisliti kako se suočiti sa "kaznenim pitanjem", zamišljajući sigurnosnu politiku protiv kriminala koja je u stanju dovesti u pitanje sam pojam "kazna", koja priziva samo bol i patnju, nego vraća dostojanstvo, s pojmovima koje koristimo za označavanje obveze i dužnosti u društvenim odnosima. Više od 90% ljudi koji su sada u zatvoru, mogao bi biti drukčije podveden odgovornosti i kontroliran sa slobode kroz obrazovne mogućnosti i dobrobiti, kroz načine rada i treninga, ekonomskim odgovorima, kroz mogućnosti za naknadu štete.

  16. Iako će to poslati mnoge operatere i zaposlenike u krizu, sinove kulture zatvora, jasno je da zatvori moraju biti zatvoreni kako bi dali prostor drugim poštujući prava ljudi koji su odgovorni za najteža kaznena djela .Realno je pretpostaviti da ćemo još uvijek imati potrebu za akcije izolacije nekih ali radi se o malom vrlo malom broju ako sadašnji sistem definira opasnim samo jedan na sto zatvorenika.

  17. Odgovor na kriminal mogu biti samo intervencije usmjerene na edukaciju i svjesnu slobodu kroz praksu slobode. To bi trebao biti pravilo. Ponavljam: u ograničenim slučajevima gdje ovo nije moguće odmah, samo u iznimnim slučajevima, to može pružiti odgovore tipa skrbništva protiv najopasnijih zločina, ali kao posljednje utočište za određene uvjete:

    a) Gubitak slobode mora se postići unutar strukture koje čuvaju uvijek dostojanstvo osobe i njihova prava. Mjesta predivjena za to ne mogu biti zatvori koje poznajemo: oni su dizajnirani za bijedu i kaznu, a ne u korist socijalne uključenosti. Mi zamišljamo drugačije: drugačije u fizičkom izgradnji i gospodarenju prostorom, drugačije u profesionalnosti tko je odgovoran za kontrolu, drugačije u dijalogu i pomoći.
    b) Vrijeme ovog boravka u zatvorenim strukturama, međutim, mora se svesti na minimum i zaustaviti u prisutnosti ozbiljnog interesa, na dijelu počinitelja, u korist socijalnog uključivanja programa u slobodi.

  18. Da bi se prevladala kultura kazne i zatvora i vratili ljudi koji su prekršili zakon na zakonitost i poštivanje pravila , apsolutno je nužno da i  pravila poštuju ljude! Od ljudi ne možemo očekivati ​​ono što je ispravno, na neispravan način!

  19. Institucija posredovanja mora stupiti trajno u kaznenopravni sustav, tako da se može primijeniti u različitim fazama u sudjenja kako i izvršenja, ovisno o dostupnosti i mogućnosti.

  20. Odgovor na zločin kroz slobodu mora uključivati ​​sve društvene činioce na teritoriju, i ne može više biti prepušten samo stručnjacima.

Livio Ferrari

 

Massimo Pavarini